Što je selektivni mutizam?
Prema Dijagnostičkom priručniku DSM-V selektivni mutizam obilježava konzistentnu nemogućnost govora u specifičnim socijalnim situacijama u kojima se od djeteta očekuje da govori (npr. u školi), usprkos tome što u drugim situacijama može govoriti. Dakle, dijete govori, ali ne u svim socijalnim situacijama.
Selektivni mutizam je rijedak poremećaj koji pogađa manje od 1% djece i često je obilježen visokom socijalnom anksioznošću.
Što karakterizira selektivni mutizam i kako ga prepoznati kod djeteta?
Prema Dijagnostičkom priručniku DSM-V navode se sljedeći kriteriji:
- interferiranje s obrazovnim ili radnim postignućima ili sa socijalnom komunikacijom
- trajanje smetnje je prisutno barem mjesec dana (nije ograničeno na prvih mjesec dana škole)
- nemogućnost govora ne može se pripisati nepoznavanju ili slabom vladanju jezikom, koji se zahtijeva u socijalnoj situaciji
- ova se smetnja ne može bolje objasniti nekim komunikacijskim poremećajem i ne pojavljuje se isključivo tijekom poremećaja iz spektra autizma, shizofrenije ili drugog psihotničnog poremećaja, Dakle, kada ulaze u socijalne interakcije s drugim osobama, djeca sa selektivnim mutizmom ne započinju govornu komunikaciju ili ne odgovaraju kada im se drugi obrate. Govorit će npr. u svom domu, u prisutnosti najbližih članova obitelji, ali često ne govore čak niti pred obiteljskim prijateljima ili rođacima.
Djeca sa selektivnim mutizmom ponekad koriste negovorna ili neverbalna sredstva (npr. kimanje glavom, pokazivanje, pisanje) u komunikaciji ili
čekaju da netko pogodi što žele reći te mogu funkcionirati i sudjelovati u socijalnim aktivnostima kada govor nije potreban.
Djeca sa selektivnim mutizmom često odbijaju govoriti u školi, što otežava obrazovanje, jer učitelji tada ne mogu procjeniti njihove vještine, kao što je npr. čitanje. Početak školskog obrazovanja je ujedno i vrijeme kada se najčešće uočava ovaj poremećaj iako se on može pojaviti i ranije, već tijekom predškolskog razdoblja.
Kada zatražiti pomoć?
Ako dijete u određenim situacijama ne govori 2 do 3 mjeseca potrebno je obratiti se stručnjaku kako bi se odbacila ili potvrdila sumnja te se na vrijeme djetetu pružila potrebna podrška. Nije dobro odgađati početak terapije i čekati da se problem riješi sam od sebe jer se problem vrlo rijetko povlači sam po sebi. Djetetu je stoga potrebna stručna pomoć kako problem ne bi progredirao. Također, nužno je napomenuti da je važno ne tražiti i ne ”pritiskati” dijete da govori u kontekstima u kojima ono to ne radi jer time samo pogoršavamo situaciju.
Kako se dijagnosticira i tretira?
Za dijagnostiku i postavljanje dijagnoze ovog poremećaja potrebna je timska obrada logopeda i psihologa. Ovi stručnjaci, svatko sa svog stručnog aspekta rade procjenu dok dijagnozu donose zajedno ili u timu. temeljem postavljene dijagnoze, provodi se kombinirana logopedesko-psihološka terapija s djetetom ali i njegovim roditeljima, obitelji te učiteljima/ odgojiteljima kako bi zajedničkim snagama pomogli djetetu.
Pripremila: Marina Zrilić, mag. logopedije, logoped u Logopedsko- rehabilitacijskom centru Blaži
Izvor:
Cline, T., Baldwin, S. (2004). Selective mutism in children. London: Whurr Publishers.
Američka Psihijatrijska Udruga. (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (5. izdanje); Ur. hrv. izdanja: Vlado Jukić, Goran Arbanas
