Logoped je samostalan stručnja specijaliziran za rad sa svim oblicima poremećaja komunikacije, jezika (usmenog i pisanog), govora, slušanja, glasa, hranjenja i gutanja te je usmjeren na rad s korisnicima od rođenja do duboke starosti.

Naime, navedeni poremećaji mogu biti prisutni u svakoj životnoj dobi (od rođenja do duboke starosti) i mogu se javiti izolirano ili kao dio kliničke slike nekog šireg poremećaja, sindroma, bolesti ili stanja.

Osim direktnog rada s vrlo malom djecom (do 3. godine), djecom predškolske i školske dobi i odraslim osobama s poremećajima komunikacije, jezika, govora, slušanja, glasa, hranjenja i gutanja, logoped također pruža podršku korisnicima, njihovim obiteljima i široj okolini u vidu savjetovanja, osnaživanja i stvaranja poticajne okoline za razvoj i održavanje komunikacijskih i jezično-govornih vještina korisnika uz primjenu sredstava potpomognute komunikacije te podršku pri aktivnostima hranjenja i gutanja ukoliko su one iz bilo kojeg razloga narušene ili otežane.  

Logoped logopedsku djelatnost obavlja u okviru zdravstvenog sustava (primarna zdravstvena zaštita, poliklinike, bolnički sustavi), odgojno-obrazovnog sustava (vrtići i škole), sustava socijalne skrbi (centri za rehabilitaciju, nevladine udruge) te privatnih pružatelja usluga (logopedskih i ostalih rehabilitacijskih centara i kabineta) kao samostalan stručnjak ili kao dio (neuro)rehabilitacijskog odnosno stručnog tima.

Poremećaji kojima se logoped bavi su:

• poremećaji komunikacije (kod djece s Poremećajem iz spektra autizma, Socijalno (pragmatičkim) komunikacijskim poremećajem, poremećajima komunikacije kao posljedice traumatskog oštećenja mozga)
• poremećaji jezika (na razini jezičnog razumijevanja i/ili jezične ekspresije, što se manifestira u govornoj i/ili pisanoj formi jezika – (Razvojni) jezični poremećaji, Disleksija, Disgrafija, Diskalkulija) 
• • poremećaji govora (Dječja govorna apraksija, Poremećaji tečnosti govora (mucanje i/ili brzopletost), Poremećaji izgovora glasova ili Artikualcijski poremećaji)

• poremećaji glasa (na razini izolirane fonotraume ili kao dio postoperativne rehabilitacije glasnica, grkljana, vrata,…)

• oštećenja sluha (rehabilitacija slušanja, jezika i govora kod različitih tipova i stupnjeva nagluhosti ili gluhoće)

• poremećaji gutanja i hranjenja (Disfagije ili poremećaji hranjenja nastali uslijed rascjepa usne i nepca, teškoća sa sisanjem i žvakanjem ili kao pridružena teškoća kod npr. Poremećaja iz spektra autizma i sl.) 

Logoped radi s navedenim poremećajima bez obzira na to jesu li oni izolirani ili su dio nekog šireg poremećaja, sindroma ili stanja.

Svoju djelatnost logoped provodi kroz:

• prevenciju – upoznavanje i educiranje roditelja, ugroženih pojedinaca ali i opće populacije te suradničkih  struka  o mogućim rizicima, tijeku te ishodima pojedinih poremećaja koje su u domeni logopedske djelatnosti;

• probir/ trijažu – brzi probir „rizičnih pojedinaca“ (djece ili odraslih) iz cjelokupne populacije na temelju stručnih upitnika i ljestvica, čime se, prema iskazanoj potrebi, isti upućuju na daljnju sveobuhvatnu i detaljnu logopedsku i/ili psihološku (ili neku drugu) dijagnostičku obradu;
• dijagnostiku – kompleksan proces procjene, opisa i interpretacije komunikacijskog i jezično-govornog statusa pojedinca (djeteta ili odraslog) dobivenog kroz primjenu standardiziranih mjernih logopedskih instrumenata te opažanja ponašanja pojedinca u području komunikacije, jezika, govora, čitanja, pisanja i računanja te hranjena i gutanja te kroz prikupljanje anamnestičkih podataka i nalaza drugih stručnjaka;
• ranu intervenciju– proces savjetovanja i pružanja podrške dojenčadi i djeci vrlo niske dobi (0-3 godine) kod kojih postoji sumnja ili utvrđeno neurorazvojno odstupanje i/ili kašnjenje te poremećaj ili stanje koje utječe na uobičajenu putanju rasta i razvoja te procesa učenja. Rana intervencija uključuje i pružanje podrške cjelokupnoj obitelji u obliku savjetovanja o načinima poticajnog djelovanja i stvaranja okruženja koje potiče razvoj komunikacijskih i ostalih sposobnosti i vještina djeteta;

• terapiju (s i/ili bez primjene sredstava alternativne ili potpomognute komunikacije- PPK) – primjena odgovarajućih terapijskih postupaka u skladu s prethodno izrađenim individualiziranim programom koji se konstantno evaluira kroz terapijski proces i oblikuje prema trenutnim potrebama korisnika. Uključuje različite vidove podrške (PPK sredstva) koje logoped odabire te implementira u terapijski rad;  

• savjetovanje – specijaliziran oblik rada i podrške za korisnike svih životnih dobi pri čemu se educiranjem uže (obitelji) i šire okoline (vrtić, škola, radna zajednica,…) indirektnim putem djeluje na jačanje i razvoj ili oporavak i podržavanje svih oblika i vidova komunikacije, jezika i govora, te se pruža stručna podrška u odgojno-obrazovnom procesu uz podršku odgojiteljima i nastavnicima pri izradi individualiziranih i/ili prilagođenih pristupa i programa;

• rad na poboljšanju komunikacijskih i/ili govornih vještina neovisno o postojanju bilo kakvog poremećaja (npr. rad na jasnijoj artikulaciji ili očuvanju higijene glasa kod vokalnih profesionalaca).

Na svim radnim mjestima logoped pruža svu potrebnu stručnu podršku i logopedsku rehabilitaciju u skladu s potrebama korisnika, u skladu sa svojom užom specijalnosti (područjem djelovanja) i na znanstvenim temeljima postavljenoj praksi.

Magistar logopedije (nekadašanji naziv: profesor logoped) svoje obrazovanje stječe kroz petogodišnji studij logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studijski program logopedije odnedavno je otvoren i u okviru  Sveučilišta u Rijeci. 

S obzirom na mjesto rada i domenu svoga djelovanja, logoped se uže usmjerava u polju svoje djelatnosti  u okviru dodatnog specjalističkog obrazovanja kroz studijski program ili posebno licenciranih  edukacija (npr. rana intervencija u djetinjstvu uže je orijentirana na poticanje komunikacijskih i jezično-govornih vještina u najranijoj dobi (od 0 do 3 godine života); specijalizacija poremećaja tečnosti govora koja se uže bavi mucanjem i brzopletošću ili dodatna edukacija iz primjene sredstava potpomognute komunikacije, i sl.). 

Klinički usmjerena logopedija usmjerena je na tretiranje poremećaja komunikacije, jezika, govora, glasa, slušanja, gutanja i hranjenja te stanja povezana s neurodegenerativnim bolestima u svim životnim dobima.

Psiholog je posebno educiran stručnjak koji se bavi cjelokupnim mentalnim zdravljem odraslih pojedinaca i djece. Procjenjuje i tretira kognitivna, socijalna i emocionalna stanja te ponašanja- npr. depresiju, anksiznosti, fobije, stres, ljutnju, kognitivno funkcioniranje (pamćenje, rješavanje problema, intelektualne sposobnosti), stanja nakon ozljede mozga ili neurodegenerativnih bolesti, razvojne i ponašajne probleme, socio-kulturološke odrednice ponašanja, odnos grupe i pojedinca i dr.

Svoje obrazovanje stječu na studiju nekom od studija psihologije na Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilištu u Rijeci, Sveučilištu u Zadru… 

Za razliku od psihijatra, psiholog nije liječnik i ne dijagnosticira poremećaje mentalnog zdravlja niti ne propisuje lijekove ali je njegova sveobuhvatna psihološka procjena vrlo važna i u liječenju psihičkih poremećaja. 

Ovisno o području svoga rada i djelovanja dijele se na nekoliko podskupina: klinički, školski, forenzički i penološki, industrijski i organizacijski, vojni psiholozi te dječji psiholozi. U skladu s navedenim zapošljavaju se u bolnicama i ambulantama, privatnim centrima, sudstvu, poslovnim korporacijama, vojsci,školskim i predškolskim ustanovama… 

Svaka od ovih podskupina zahtijeva i dodatne kompetencije koje se stječu posebnim edukacijama neovisno o matičnom sveučilišnom obrazovanju, a iznimno su važne jer definiraju uže područje djelovanja psihologa.

Također, psiholozi provode i različite oblike psihoterapije ukoliko su za istu dodatno educirani (npr. geštalt terapija, kognitivno-bihevioralna terapija, neuro-lingvistička terapija,….).

Radni terapeut je zdravstveni djelatnik  čiji je rad usmjeren na postizanje optimalnog funkcioniranja pojedinca ili skupine pojedinaca u aktivnostima svakodnevnog života koje uključuju samozbrinjavanje, produktivnost i slobodno vrijeme. Navedena područja mogu biti narušena ili otežana uslijed usporenog razvoja djeteta, bolesti, ozljeda, psiholoških, kulturoloških ili socioloških čimbenika te kombinacije navednog. 

U svom radu vrše inividualiziranu procjenu pojedinca i određuju ciljeve tretmana, isti provode te evaluiraju uspješnost i postignute ciljeve. Cjelokupan pristup rada je holistički i znanstveno utemeljen, a u fokusu je pojedinac kojemu se zadatci i okolina prilagođavaju.

Neka od područja procjene i djelovanja uključuju senzomotoričke, kognitivne i psihosocijalne sposobnosti koje utječu na izvođenje aktivnosti dnevnog života, promicanje, uspostavljanje, održavanje i/ili modificiranje izvođenja produktivnih aktivnosti, aktivnosti samozbrinjavanja, slobodnog vremena (igre, rekreacije, hobija, …), prilgođavanje stambenog, radnog okruženja i društvenog okruženja sposobnostima i potrebama pojedinca, savjetovanje osoba u terapiji te pružanje podrške njegovoj užoj okolini i obitelji. 

Vrlo često je, ovisno o mjestu rada, dio interdisciplinarnog tima te usko surađuje s fizioterapeutom, psihologom i logopedom u izradi i provedbi (rano)interventnih programa za pojedinca. 

Svoje matično obrazovanje radni terapeut (akademski naziv: bacc. therap. occup.) stječe na Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu, a najčešće se zapošljava u zdravstvenim i socijalnim ustanovama i rehabilitacijskim centrima, domovima umirovljenika, nevladinim udrugama i sl.

Često se dodatno educira ovisno u užem području svoga djelovanja- u području senzorne, neuromotoričke i bihevioralne terapije, potpomognute komunikacije, …

Pedijatar je liječnik koji se bavi zdravstvenom zaštitom djece od njihova rođenja do kraja adolescencije te kroz aktivnosti preventivne medicine brine o poboljšanju zdravlja djeteta i otklanjanju čimbenika rizika koji mogu ugroziti uredan rast i razvoj djeteta. 

Tri su osnovna područja djelovanja pedijatra: prevencija, liječenje i rehabilitacija odnosno vraćanje određenih funkcija i sposobnosti koje su trenutno narušene. Prije početka liječenja ili rehabilitacije, pedijatri provode postupak dijagnostike koji često zahtijeva slanje pacijenata na dodatne pretrage stručnjacima drugih profila. Ovisno o dijagnozi, određuju način liječenja te propisuju određenu terapiju (lijekove, medicinsku rehabilitaciju, korištenje pomagala i sl.)  

Prevencija podrazumijeva promociju zdravih stilova života, cijepljenje djece protiv različitih zaraznih i drugih bolesti te edukaciju javnosti i obitelji o različitim temama vezanim za zdravlje djece.  

Pedijatri se obrazuju na medicinskim fakultetima koji postoje na više sveučilišta u Republici Hrvatskoj (Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište u Osijeku, Sveučilište u Splitu) najprije kroz integrirani preddiplomski/diplomski sveučilišni studij medicine, a nakon završetka studija, doktori medicine obavljaju pripravnički staž u trajanju od godinu dana, nakon čega polažu državni ispit pred povjerenstvom Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske i stječu odobrenje za samostalan rad na poslovima zdravstvene zaštite. Nakon što polože državni ispit, završavaju specijalizaciju iz područja pedijatrije.

S obzirom na to da je liječnik u stalnom kontaktu s ljudima, nužno je da ima izrazitu spremnost za pomaganje ljudima te da posjeduje dobre komunikacijske sposobnosti, strpljivost i vještine uspostavljanja odnosa povjerenja s bolesnicima i njihovim obiteljima. Osim poznavanja medicine, u svakodnevnom radu pedijatra važno je poznavanje psihologije i psiholoških mehanizama, koji djeluju na zdravlje čovjeka.

Neuropedijatar je liječnik pedijatar s užom specijalizacijom iz područja dječje neurologije.

Neuropedijatar provodi neuropedijatrijske preglede koji se mogu podijeliti na: neurorazvojni i neurološki pregled.  Neurorazvojni pregled je potreban neurorizičnoj djeci odnosno djeci kod koje postoje neki neurorazvojni čimbenici rizika kao što su: prenatalne komplikacije odnosno komplikacije tijekom trudnoće koje su se mogle negativno odraziti na razvoj ploda, premturitet ili prerano rođenje djeteta, niska porođajna težina pri porodu, perinatalne komplikacije ili komplikacije pri porodu (otežan ili dugotrajan porod, asfiksije ili hipoksije odnosno prodisavanje djeteta s odgodom, djeca s niskom ocjenom APGAR, djeca s krvarenjem u mozak, djeca s dugotrajnom novorođenačkom žuticom, djeca kod kojih su se pojavile konvulzije, djeca rođena s različitim infekcijama ili infekcijama koje su se pojavile po porodu i sl., te dojenčadi kod koje se javljaju iznenadni i nagli, neusklađeni trzaji ruku, glave ili tijela , a koji nisu izazvani nikakvim vanjskim podražajima, ili tremori (drhtanja) ruku i nogu, dojenačadi s teškoćama sisanja i gutanja, dojenčadi koja imaju teškoća sa spavanjem odnosno noćnim buđenjem uz prodoran plač ili vrisak, dojančadi kod koje primjećujemo izvijanje u luk dok mirno leži ili dok ga se nosi, hrani, previja i sl. te dojenčadi kod koje uočavamo opuštenu (mlohavu) ili prečvrsto napetu (tvrdu) muskulaturu. 

Neurorazvojni pregled podrazumijeva procjenu općeg ponašanja djeteta, tonusa ili napetosti mišića, motoričke pokrete djeteta s obzirom na kvalitetu i količinu pokreta te usvojenost motoričkih vještina kao što su držanje glave, okretanje tijela (npr. s leđa na trbuh), sjedenje, puzanje, stajanje, hodanje, spretnost ruku u manipulaciji predmetima i slično.

Neurorazvojna odstupanja predstavljaju čimbenike rizika za kasniju pojavu različitih vrsta teškoća posebno u području komunikacije, jezika, govora, motorike, kognitivnog ili spoznajnog razvoja, pažnje, pamćenje i konačno teškoća u učenju i poremećaja u ponašanju. No, kod najvećeg broja neurorizične djece razvoj će biti pratiti uredan obrazac, ali može doći do odgode i kasnije pojave određenog ponašanja. Upravo zato je nužno obaviti neurorazvojni pregled kako bi se ustanovile specifičnosti svakog neurorizičnog djeteta i pravovremeno uputilo dijete i roditelja na procjenu i tretman kod stručnjake drugih profila (logoped, radni terapeut, rehabilitator, psiholog) te kreirao program poticanja svih potrebnih vještina i područja razvoja. Kod jednog dijela djece u dojenačkoj dobi, neuropedijatar ponekad dijagnosticira neurorazvojna odstupanja kao što su npr. sindrom iritacije, distoni sindrom, sindrom spastičnosti i hipotonije. U tim slučajevima neuropedijatar će preporučiti roditeljima primjenu specifičnih postupka s djetetom u svakodnevnom životu ili uključivanje u habilitacijski tretman (npr. neurorazvojna terapija po Bobathu, neurorazvojna terapija po Vojti i sl.) ili neki drugi oblik liječenja ili potrebnih ranointerventnih habilitacijskih tretmana kao što su logopedski, radnoterapijski, rehabilitacijski i sl.

Kada se kod djeteta javljaju febrilne konvulzije, epilepsija, glavobolje, iznenadne nesvjestice i sl., obavlja se neurološki pregled djeteta odnosno neuropedijatrijski pregled koji će biti specifičan i različit s obzirom na dob djeteta. U ovim slučajevima često se pregled neuropedijatra prširuje drugim pretragama kao što su EEG, ultrazvuk mozga u dojenačkoj dobi ili magnetska rezonatska i CT mozga te se dijete upućuje po potrebi i drugim liječničkim profilima stručnjaka kako bi se otklonila ili potvrdila sumnja u (ne)postojanje dodatnih dijagnoza (npr. upućuje se na pregled kod oftalmologa, fizijatra, audiologa i sl.) ili drugim rehabilitacijskim stručnjacima radi provedbe dijagnostičke obrade logopeda i psihologa nakon koje slijedi izrada terapijskih ciljeva i plan i program terapijskog rada.

Neuropedijatar liječenje može započeti i davanjem adekvatnih lijekova odnosno medikamentoznom terapijom ukoliko procijeni takvu potrebu. 

Dječji otorinolaringolog je liječnik dodatno specijaliziran za dijagnostiku i liječenje poremećaja i bolesti iz područja otorinolaringologije (uha, grla i nosa) tijekom ranog razvojnog razdoblja djeteta, ali i tijekom kasnijeg djetinjstva i adolescentskog razdoblja, s  obzirom na  specifične karakteristike dječje patologije u odnosu na odrasle.

Zadnjih godina ovo područje otorinolaringologije značajno napreduje obzirom na razvoj brojnih novih tehnika, različitih pomagala, brojnih genetskih otkrića, modifikacija zaraznih bolesti povezanih s mikrobiološkom rezistencijom i cijepljenjem.

Vrlo važno područje našeg djelovanja vezano je uz dijagnostiku i liječenje bolesti i poremećaja sluha jer se kod djeteta s neprepoznatom nagluhošću ili gluhoćom tijekom ranog razdoblja razvija poremećaj ili čak nemogućnost razvoja govora i usvajanja jezika. Učestalost novorođene djece s teškom nagluhosti i gluhoćom je danas približno 1:1000 i, nažalost, prevalencija teškoća je u porastu. Rana dijagnostika ovih poremećaja je najvažniji korak u liječenju ovih poremećaja kako bi omogućio primjereni razvoj jezika i govora za dob djeteta i što bolja komunikacija tijekom djetinjstva, s maksimalnom socijalnom integracijom.

Važna uloga otorinolaringologa-audiologa ogleda se u što ranijem dijagnosticiranju poremećaja sluha odmah nakon što dijete u rodilištu pokazuje bilo kakvo odstupanje na „screening“ testu sluha ili se test zbog nekih razloga ne može učiniti pri rođenju. U ovom području veliki doprinos ostvaren je razvojem rane jednostrane, a u skorije vrijeme i obostrane, ugradnje umjetne pužnice u ranom razvojnom razdoblju djeteta praćene neophodnom intenzivnom i dugotrajnom logopedskom rehabilitacijom.

Dječji otorinolaringolog neophodan je u dijagnosticiranju i liječenju opstrukcije gornjih dišnih puteva kod novorođenčadi i djece, posebice u slučaju nešto češćih i u većem opsegu bezopasnih poremećaja kao što je laringomalacija s povremeno otežanim disanjem, ali i rjeđih a ponekad vrlo opasnih prirođenih ili stečenih bolesti poput laringealnih membrana, subglotičnih hemangioma ili cista u području malog grkljana.

Razvojem fiberendoskopskih metoda znatno se unaprijedio i olakšao pregled male djece, a u novije vrijeme sve ranijom intervencijom na grkljanu djeteta u slučaju potrebe, a ne čekanjem s privremenim formiranjem traheostome, ovakvim pacijentima značajno se poboljšala kvaliteta života. Fiberendoskopija kao dijagnostička metodaje neophodna i kod male djece koja su promukla i gdje je potrebno što ranije isključiti juvenilnu papilomatozu grkljana koja nastaje uslijed infekcije HPV tijekom prolaska kroz zaraženi porođajni kanal majke. Obzirom da se radi o najčešćem benignom tumoru grkljana kod djece s mogućnošću brzog širenja i opstrukcije disanja, ova se bolest mora brzo prepoznati i što ranije liječiti te pacijenta kontinuirano dalje pratiti.

Za otorinolaringologa vrlo je važno prepoznati i liječiti učestale bolesti rane dječje dobi kao akutni rinofaringitis s uvećanim adenoidnim vegetacijama u području nosnog ždrijela koji nerijetko dovodi do ponavljajućih upala uha s posljedičnim kratkotrajnim gubitkom sluha. Taj kratkotrajni gubitak sluha može omesti uredno usvajanje jezika i razvoj govora.

Vrlo se često u toj dobi javlja i sekretorni otitis (gnojna upala uha), posebno značajan jer je obostran, a koji može biti dugo vremena neprepoznat. U tim se slučajevima događa i gubitak sluha od 30 dB i više što, u najintenzivnijem razdoblju sazrijevanja slušnog puta, u dobi od 6 do 24 mjeseca, može usporiti uredno sazrijevanje i negativno djelovati na frekvencijsku i stereofonijsku organizaciju slušne kore. Dugotrajan i neprepoznat sekretorni otitis može dovesti i do ireverzibilnih promjena na ušima djeteta s trajnom nagluhošću različitog stupnja. Takvi poremećaji uspješno se liječe pravodobnim postavljanjem ventilacijskih cjevčica u bubnjić te ukoliko je potrebno odstranjivanjem adenoidnih vegetacija.

Dječji otorinolaringolog-fonijatar mora se bavi i glasovnim odstupanjima u djeteta te mora prepoznati promuklost djeteta vezanu uz učestalu zloupotrebu glasa, osobito tijekom vikanja (češće kod dječaka) ili uslijed infekcije gornjih dišnih. Takav način fonacije (vikanje) može dovesti do kronične promuklosti. Ove promuklosti zahtijevaju ozbiljan pristup i djetetu i roditeljima te specifičnu logopedsku rehabilitaciju na koju dijete upućuje otorinolaringolog-fonijatar.

Uloga dječjeg otorinolaringologa je i dijagnosticiranje i liječenje alergijskih rinitisa djece koja zbog nosne opstrukcije i nosne sekrecije dišu kroz usta što dovodi do smetnji poput poremećaja sna, hrkanja, ispucanih usnica i neugodnog zadaha, a što se nažalost nerijetko previdi.

Kod najmlađe djece svrbež i grebanje nosa uslijed alergijskog rinitisa može dovesti do različitih komplikacija.  Alergijski otečena sluznica nosa i glasnica može dovesti do učestalijih infekcija i promuklosti što sve zajedno stvara teškoće u integraciji djeteta u vrtić ili školu te otežava glasovno-govornu komunikaciju.

Naravno, ne smije se zaboraviti da dječji otorinolaringolog mora biti vješt u prepoznavanju različitih sindroma i kraniofacijalnih malformacija koji su, uz ostale simptome, često povezani s nagluhošću ili gluhoćom i mogu ozbiljno narušiti razvoj sluha i govora te usvajanje jezika, osobito tijekom najranijeg razvojnog razdoblja.